 Prepoznavanje Obrazaca Mi nemamo budućnost, jer nam je sadašnjost suviše nestabilna.Jedino što možemo da planiramo jeste postupak za otklanjanje posledica.Prilagođavanje neočekivanim scenarijima. Prepoznavanje obrazaca…
Ovo je jedna od novijih knjiga starog majstora, Vilijema Gibsona, pisca koji bi svakom ljubitelju SF-a morao biti poznat – kao pisac “Neuromansera”, tvorac cyber-punk-a i čovek sa izuzetnim vizijama i znanjem. Poznat je njegov mit o kiber-prostoru, koji je bio preteča interneta, i nešto neviđeno u to vreme, što je zauvek promenilo viđenje naučne fantastike.
Izgleda da Gibsonu prija ta reputacija čoveka koji menja stvari, pa tako i ”Prepoznavanje obrazaca” mnogi smatraju za prvi roman XXI veka, i to potpuno opravdano. Roman porpilično jasno i aktuelno ocrtava sadašnjicu, a ono što je čudno poznavaocima Gibsonovog opusa jeste da ovaj roman nije naučno fantastičan. Ipak, radnja odiše tim fantastičarskim duhom, a samim tim što je pisana istim stilom kao i “Neuromanser”, nemoguće je ne izvlačiti paralele tokom čitanja. Čini mi se kao da je Gibson 80-ih, kada je pisao “Neuromansera” maštao o ovom dobu u kome sada živimo, i stigavši do toga, za njega ne postoji više razloga da se oslanja na naučnu fantastiku, na neku neizvesnu budućnost, a “Prepoznavanjem obrazaca”, upravo ističe da mi “nemamo budućnost, jer nam je sadašnjost suviše nestabilna.” Naglašavajući tu nestabilnost u današnjici, ne može se odupreti ustisku da takav poredak isuviše liči na onaj (postapokaliptični?) iskazan u “Neuromanseru.” U “Prepoznavanju obrazaca” postupak je drugačiji nego uobičajen – umesto da naučno fantastičnim terminima rukuje kao sasvim uobičajenim (postupak koji je bio popularan tokom celog razdoblja naučne fantastike), on terminima sadašnjice rukuje kao naučno fantastičnim. Zvuči čudno? I jeste čudno. Radnja prati Kejsi Polard, koja obavlja izuzetan posao “trendolovca”, što joj daje titulu neke vrste proročice novog doba. Preko Njujorka, Londona, Tokija i Moskve, njen put oko sveta otkriva koliko svet današnjice može biti uvrnuto mesto i koliko XXI vek nagoveštava primamljivost, koja je u izvesnoj meri i zastrašujuća. Glavni deo radnje fokusiran je na Materijal, video klipove koje anonimni autor izbacuje na internet, i na koje ceo svet reaguje. U pitanju je njihova apsolutna savršenost, koja je izuzetna, a polemike koje se vode o tome ukazuju na suštinu misterioznosti tih video klipova – oni su u tolikoj meri do savršenstva obrađeni, a opet fragmentarni, bez ikakvog konkretnog sadržaja ili radnje, tako da ipak ostaje nejasno šta je to što toliko kod njih mami. Kejsin zadatak je da otkrije autora Materijala, što je, naizgled, nemoguće. Ipak, način – uvek – postoji. I za kraj, kako ne bih otkrio baš sve, “Prepoznavanje obrazaca” je, iako je smešteno u sadašnjost, vizionarska knjiga, jer ističe da je sva tehnologija za koju znamo danas, potekla prirodnim putem – razvojem, tako da je i normalno da se savršenstvo, ovde u vidu Materijala, traži na drugim mestima – onim koja su normalna i često posećena u ovom dobu. A postoji li trenutno išta što više spaja čovečanstvo, zanemaruje granice i daljinu, od interneta? U “Neuromanseru” to je bio kiber-prostor, ali ni “Prepoznavanje obrazaca” ne isključuje mogućnost da će čovečanstvo stići i do toga, vremenom. |
|
|